Franjo Javoršek
(Košane/Slovenja, 05.10.1899. – Zagreb, 18.12.1986.)
jedan je od (dvojice) sinova učitelja Karla Javoršeka i Franjice Holaček. Nakon što je u Ljubljani završio 5-razrednu osnovnu školu, od 1909. g. pa gotovo do svoje punoljetnosti, redovno pohađa Prvu državnu gimnaziju u Ljubljani. No oko polovice školske godine 1916./17. – i to 7 mjeseci prije 18. rođendana, a u tijeku Prvog svjetskog rata i početnih vojnih operacija na novo-otvorenom talijanskom bojištu – zbog mobilizacije u austro-ugarsku vojsku omogućeno mu je da ranije završi 7. godinu gimnazijskog školovanja. Stoga već početkom ožujka 1917. dobiva završnu svjedodžbu 7. razreda, a u isto vrijeme bilježi i prve zapise svoga ratnog dnevnika - od pristupa 78. pješačkoj pukovniji (10.03.1917.) te (vjerojatne) vojne obuke u Rijeci i Osijeku (20.03.-15.09.2017.) gdje je (07.10.1917.) stekao i najniži dočasnički čin a potom na kratko bio otpremljen na istočno bojište, preko vojnih aktivnosti u oviru 116. pješačke pukovnije (na talijanskom bojištu) u posljednjim mjesecima Velikoga rata te, na posljetku, do svoje konačne demobilizacije (iz redova Jugoslavenskog dobrovoljačkog bataljona) u svibnju 1919. g. Pritom je zanimljivo napomenuti da je po završetku vojne obuke, a između prelaska s istočnog na talijansko bojište, dobio jednomjesečni dopust za polaganje mature, tako da je - u jeku rata i vojnih obaveza (a u skladu s postojećim austro-ugarskim zakonskim odredbama od 28.02.1908. i 08.10.1914. g.) - u Ljubljani uspješno položio ispit zrelosti (27.02.1918.). Međutim, nakon konačnoj vojnog i političkog sloma Austro-Ugarske Monarhije, te sklapanja primirja krajem (03./04.11.) 1918. g., Javoršek je sa svojim bivšim suborcima - okupljenim u Jugoslavenskom (dobrovoljačkom) bataljonu – prošao poduži put od Rovinja preko cijele Italije do Crne Gore - gdje je proveo još nekoliko mjeseci poratnog sužanjstva - ili pak svojevrsne produžene vojne službe koju je ovoga puta obnašao za novu (srpsku) dinastiju Karađorđevića, a u ime buduće državne zajednice južnoslavenskih naroda. A kada je konačno 15.05.1919. demobiliziran, privremeno se vraća u Sloveniju i tamo ostaje nekoliko godina, da bi se (3. siječnja) 1922. trajno doselio u Zagreb te zaposlio kao činovnik na željeznici. Tamo je upoznao i svoju buduću suprugu – također željezničarsku činovnicu, nekoliko godina stariju Tereziju Zamejn - s kojom je sklopio brak (18. travnja) 1927. i nakon godine dana (04.06.1928.) dobio kćer Vesnu. Posljednji biografski podaci o Franji Javoršeku o kojima govori sačuvana obiteljska dokumentacija upućuju na zaključak da je Drugi svjetski rat dočekao u (vojnom) statusu kapetana II. klase rezervne pješadije (u vojsci Kraljevine Jugoslavije), ali ga je - nakon kapitulacije i raspada (i ove) države, u travnju 1941. - (po svemu sudeći) preživio kao civil u Zagrebu. Konačno, tijekom socijalističkog je perioda - kao član Udruženja dobrovoljaca SR Hrvatske za oslobođenje i ujedinjenje jugoslavenskih naroda u ratovima 1912.-1918. godine, a jedno vrijeme i predsjednik njegova Zagrebačkog pododbora – aktivno sudjelovao u borbi za izjednačavanje boračkih prava i statusa svih učesnika Prvog i Drugog svjetskog rata.
(Komparativna literatura koja može kontekstualizirati pojedine nedovoljno jasne ili zbunjujuće činjenice iz biografije Franje Javoršeka - poput skraćenog školovanja i načina mobilizacije, vojničke svakodnevice na talijanskom bojištu, tretmana ratnih zarobljenika u talijanskim i crnogorskim logorima po završetku rata - monografija je Tonka Barčota: Prešućeni rat. Korčulanski kotar u I. svjetskom ratu, objavljena 2015. g. u izdanju Državnog arhiva u Dubrovniku.)
